25.05.2018.
Aleksa Šantić (1868 - 1924) je bio srpski pjesnik i akademik, rodom iz Mostara gde je proveo većinu života i pjesničkog stvaralaštva. Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, potom se vratio u Mostar. Bio je „prvo vrijeme prilično povučen“, vodio knjige u očevoj trgovini i čitao „listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći“.
Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.
Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea. U njegovim pjesmama ima emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne čežnje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrožen srpski narod.
1902. otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva „izdržao tri nedelje; u naivnoj pjesmi „Ja ne mogu ovdje“ on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu“. Za vrijeme aneksione krize bio je, sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Кašikovićem, prebjegao u Italiju i stavio se na raspoloženje srpskoj vladi, kao što će to ponoviti i 1912. godine, na početku Balkanskog rata“. Godine 1913. g austrougarske vlasti su ga protjerale iz Mostara. U toku Prvog svjetskog rata zatvoren je kao talac i „u dva puta ponavljanoj parnici“ optuživan zbog svojih pjesama. Po završetku rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora.
Za vrijeme njegovog života književna kritika je istakla dva „osnovna i jaka“ osjećanja u njegovoj poeziji. Prvo osjećanje je „žarka ljubav prema svome narodu“. Od početka to osjećanje javlja se, uglavnom, u tri vida: kao ponos junačkom prošloću, kao protest protiv mučne sadašnjosti i kao vjera u bolju budućnost do koje će se doći kroz borbu i pobjedu koja će predstavljati vaskrsnulu prošlost.
Autor: Nebojša Đumić
Izdavač: Pošte Srpske a.d. Banja Luka